Izvor vijesti

Kad organizatori kažu da je IditarodLast Great Race on Earth”, onda ne misle na dužinu puta koji treba prijeći da bi se stiglo do cilja, a niti na broj sudionika. Još uvijek postoje podjednako duge utrke kao što je Yukon Quest, ili one usporedive masovnošću poput Finnmarksløpeta, koji se upravo održava u Norveškoj. Iditarod Trail Sled Dog Race, utrku pasa koji vuku saonice na oko 1.000 milja dugom putu preko Aljaske, najvećom i posebnom čini zaista mitski status. Uz taj status ide i najveći interes javnosti, najveći nagradni fond, ali i povelika količina kontroverzi koje svake godine izaziva.

Saonice koje vuku psi kroz stoljeća su bile najpouzdaniji način transporta na Aljasci, sve do značajnijeg dolaska aviona i helikoptera u tu udaljenu američku saveznu državu. Jedan od najpoznatijih događaja u nedavnoj povijesti koji se slavi u ovoj utrci bila je epidemija difterije u gradiću Nomeu 1925., kada su upravo psi koji vuku saonice uspjeli na vrijeme dopremiti spasonosni serum. Prva natjecateljska utrka po stazi koja je slična onoj po kojoj se danas održava bila je 1967. godine.

Postoje dvije dobro definirane rute kojima utrka može ići od Anchoragea do Nomea; ove godine je utrka održavana po tzv. ‘Južnoj ruti’, koja je nešto duža, ali i zanimljiva po tome što se na njoj nalazi nekadašnji rudarski gradić Iditarod po kojem je utrka dobila ime.

Interes američke javnosti, posebno na samoj Aljasci i u drugim sjevernijim dijelovima SAD-a, zaista je teško pojmiti; Iditarod se smatra najvećim sportskim događajem na Aljasci, a svakako je najvažniji događaj u toj saveznoj državi tijekom zime. Na ceremonijalnom startu utrke u centru Anchoragea okupi se nekoliko desetaka tisuća ljudi (glavni grad Aljaske ima oko 300.000 stanovnika) koji ispraćaju mushere (osobe koje voze saonice; budući da ovaj sport nema gotovo nikakvu tradiciju u Hrvatska nemamo niti hrvatski naziv za većinu pojmova koji se u njemu koriste).

Prateći utrku ove godine fascinirana sam time koliko truda lokalne zajednice u malim mjestima na ruti ulažu u to da što bolje ugoste mushere i njihove trkaće timove. S vama ću podijeliti samo primjer mjesta koje se zove Takotna, ima 50 stanovnika (!) i poznato je po tome da u danima prije utrke ljudi ondje ispeku ogromne količine najrazličitijih pita kojima počaste mushere.

Ključna je taktika

Sama pravila utrke su na prvu loptu prilično jednostavna: jedan čovjek (žene i muškarci natječu se u istoj kategoriji; broj natjecateljica podjednak je broju natjecatelja), saonice, 16 pasa (od kojih najmanje njih 5 mora ući u cilj sa svojim čovjekom trčeći), oko 1.000 milja koje uspiju pretrčati u desetak dana. Pravila dozvoljavaju samo pse iz pasmina aljaski ili sibirski haski; radi se o psima koji su maksimalno prilagođeni za trčanje u takvim uvjetima.

Posebno ubitačno u ovoj utrci je da musher nema pravo na pomoć sa strane dok god se natječe; dakle, kada stigne na mjesto gdje će napraviti pauzu, odmoriti i nahraniti sebe i pse, nema pomagače sa strane nego se sam mora pobrinuti za pse, pronaći (ili napraviti) tekuću vodu, osigurati psima udobno mjesto za odmor, a tek nakon toga i on ili ona sam odmoriti. Ne moraju sa sobom cijelim putem nositi hranu i potrepštine za svih tih 10 dana, već imaju pravo na službena odmorišta na ruti poslati unaprijed pripremljene pakete s onim što znaju da će im trebati, poput pseće hrane ili papučica koje psi nose dok trče.

Jasno je da je taktika u ovakvom natjecanju ključna, da se odluke o tome gdje će se i koliko odmarati a koliko trčati moraju donijeti dobrim dijelom unaprijed, da je potrebno pažljivo ukalkulirati obavezna zaustavljanja (postoji nekoliko mjesta gdje se, bez obzira na sve drugo, moraju obaviti pauze određenog trajanja, kao i obaveza da tijekom utrke ekipa mora napraviti odmor od 24 sata na mjestu koje sam musher odredi).

U trenutku pisanja ovog članka nisu još svi natjecatelji završili utrku, posljednjeg ćemo vjerojatno čekati još nekoliko dana

Ovogodišnji je Iditarod održan dobrim dijelom u sjeni nekoliko različitih skandala i pritisaka.

Prva razina pritiska je ona koju već godinama na utrku vrši PETA, američka udruga za zaštitu prava životinja, koja tvrdi da je ovakvo natjecanje okrutno prema životinjama koje u tome moraju sudjelovati i da utrka svake godine dovodi do ogromnog broja preminulih ili teško ozlijeđenih pasa. Agresivna kampanja prema organizatorima, kao i već godinama loše odrađen odgovor na nju doveli su do toga da je jedan od glavnih sponzora utrke odustao od sudjelovanja, što je dovelo do značajnog smanjenja nagradnog fonda – gotovo upola. Bez velike namjere da u ovom tekstu polemiziram s PETA-om, činjenice govore da je pravilima utrke najstrože zabranjeno bilo kakvo zlostavljanje ili nasilno postupanje prema životinjama te da se svaki takav postupak strogo kažnjava.

Drugi skandal koji je ove godine neizbježno prisutan u svakom razgovoru o Iditarodu je prošlogodišnji nerazjašnjeni slučaj ‘dopinga’, odnosno toksikološkog nalaza koji je u krvi pasa drugoplasiranog u utrci, Dallasa Seaveya, pronašao tragove opioidnog analgetika tramadola nakon što je njegova ekipa ušla u cilj. Seavey, član dinastije koja je godinama pobjeđivala na Iditarodu, bio je vrlo nezadovoljan postupkom i ponašanjem organizatora prema njemu, te je zbog toga ove godine bojkotirao Iditarod i umjesto toga sudjeluje na norveškom Finnmarksløpetu.

Tijekom ovogodišnje utrke taj se skandal nije zaboravio; dapače, samo je produbljen vrlo čudnim ponašanjem jednog od veterinara i toksikologa, koji je zaprijetio neformalnom vođi udruge mushera koji se solidarizirao sa Seaveyem da će u javnost pustiti navodno također suspektni nalaz krvi njegovih pasa od prošle godine, i to 15-ak minuta prije početka ovogodišnje utrke… Kao što vidite, čak i površno upućeni promatrač s drugog kontinenta lako može zaključiti da je možda došlo vrijeme za neke radikalne promjene u vodstvu utrke.

Oluja odlučila pobjednika

Ima, međutim, i krasnih, toplih ljudskih (i psećih) priča, kao što je ona o osobi koju nazivaju Dobri Duh Iditaroda. Gospođa DeeDee Jonrowe, rođena je 1953. i ovo je bio 36. Iditarod na kojem je sudjelovala kao musher. Unaprijed je najavila da će joj biti i posljednji, jer se ne osjeća više spremnom za ovako fizički zahtjevnu aktivnost, te ga nažalost nije mogla završiti zbog crijevnog virusa.

U moru zanimljivih životnih priča istaknut ću Michija Konnoa, Japanca koji prvi put trči Iditarod i baš ne govori engleski jezik (živi na Aljasci, ali se uglavnom bavi japanskim turistima) i za kojeg je prilično nejasno kako se uopće uspio snaći u uvjetima kakvi su vladali ove godine. Ali eto, uspio je na kraju i doći do cilja zahvaljujući gotovo nadljudskoj tvrdoglavosti, kao i činjenici da navodno nije znao da na službenom GPS uređaju ima tzv. SOS gumb, kojim je mogao pozvati pomoć tijekom osam sati kada je bio potpuno izgubljen.

A uvjeti koje spominjem su, naravno, uglavnom vremenski, i to je nešto što se od ove utrke zapravo i očekuje. U preko 1.500 otrčanih kilometara bilo je previše toploga vremena (radi se o psima koji su potpuno prilagođeni hladnoći i kojima je teško trčati kada temperature prijeđu 0 °C), što je na nekim dijelovima staze dovelo do toga da se trčalo kroz bljuzgu, pa je bilo kiše i onda novonapadalog snijega, pa je bilo nekoliko oluja koje su značajno usporile neke ekipe i slično.

A jedna je takva oluja, gotovo je sigurno, ove godine odlučila i pobjednika.

Nicolas Petit, Francuz koji već godinama živi na Aljasci i bavi se psima-trkačima, bio je u vodstvu dobar dio utrke. Činilo se da relativno sigurno ide prema svojoj prvoj pobjedi u karijeri u šestom nastupu, kada je ušao u oluju, snažan vjetar i stanje koje se naziva white-out, a koje je karakterizirano iznimno slabom vidljivošću. U tom je trenutku krivo skrenuo, umjesto da nastavi po ledu Beringova mora prema sljedećem službenom odmorištu, otprilike 200 milja prije cilja. Izgubio je tom pogreškom nekoliko sati i vodstvo, jer ga je za to vrijeme prešao drugoplasirani norveški natjecatelj Joar Leifseth Ulsom, koji je na kraju i odnio ukupnu pobjedu, s pobjedničkim vremenom od 9 dana i 12 sati.

Petit je na kraju došao drugi, s malo više od dva sata zakašnjenja, treći je bio Mitch Seavey a četvrti Ray Redington Jr. Najbolji rookie ove godine bio je Jessie Holmes na sedmom mjestu (posljednji od natjecatelja koji su u cilj stigli za manje od 10 dana), a najbolje plasirana natjecateljica je Aliy Zirkle, koja je prije starta bila u krugu favorita za pobjedu, ali je imala velikih problema sa zdravljem svojih pasa tijekom utrke.

Ulsom je tako postao jedan od rijetkih evropskih mushera koji su uspjeli pobijediti na Iditarodu, iako i on već godinama živi na Aljasci, i prvi pobjednik nakon 2011. koji ne dolazi iz dinastije Seavey. U trenutku pisanja ovog članka nisu još svi natjecatelji završili utrku, posljednjeg ćemo vjerojatno čekati još nekoliko dana, a upravo taj posljednji koji uspije završiti utrku dobiva posebnu nagradu, tzv. Red Lantern Award.

I za kraj, ako slučajno mislite da se utrka svodi na to da psi trče po ravnom i vuku saonice, a čovjek na saonicama ih samo usmjerava i zapravo se dosađuje, pogledajte ovu nevjerojatnu kratku snimku o tehnički najzahtjevnijem dijelu ove utrke:

SHARE